Poljska suradnju s Jugoslavijom obnavlja 1956., što je istodobno jedan od najvažnijih i najpresudnijih datuma u povijesti Narodne Poljske.492 Kulturni svijet i cijelo društvo bolno su doživjeli godine izolacije. Želja za otvaranjem prema svijetu bila je golema. U tom kontekstu Jugoslavija postaje jedan od najvažnijih partnera. Poljacima se Jugoslavija činila zanimljivijom od drugih komunističkih zemalja s kojima se smjelo surađivati zbog njihova društveno-političkog uređenja. Organiziraju se izložbe sa suvremenom tematikom, u Poljskoj gostuju glazbeni ansambli, filharmoniji, opere, baleti i solisti, u kinima se prikazuju filmovi, organiziraju se svečane premijere u kojima sudjeluju filmski umjetnici iz Jugoslavije, razvijaju se kazališne veze, u tisku izlazi puno reportaža o Jugoslaviji, tiskaju se prijevodi književnih djela. U publikaciji „Izdavački pokret u brojkama” iz 1958. Jugoslavija se u postotcima nalazi na vrhu ljestvice, vjerojatno ne samo u cijelom razdoblju komunizma već i u cijeloj povijesti hrvatsko-poljskih književnih veza. Poljska je također važan partner za Jugoslaviju. U kulturnom izvještaju od 15. ožujka 1961. do 15. ožujka 1962. poljsko veleposlanstvo u Beogradu pisalo je o tome da na području kulturne razmjene sa socijalističkim zemljama bogatiju suradnju Jugoslavija predviđa jedino sa Sovjetskim Savezom. Naglašavala se također dobronamjernost jugoslavenske strane i to da se ne drži strogo načela reciprociteta.493

Kulturne veze grade se na novim načelima. Ondašnjoj podjeli svijeta odgovaraju tri modela kulturne suradnje koju Jugoslavija razvija s drugim zemljama: socijalističkim, kapitalističkim i nesvrstanim zemljama. Između Poljske i Jugoslavije potpisan je 1956. novi Sporazum o kulturnoj saradnji između Narodne Republike Poljske i Federativne Narodne Republike Jugoslavije koji vrijedi do kraja razdoblja. Suradnja zadobiva institucionalni karakter i model. Cijeli se sistem suradnje oslanja na tri vrste, tri razine dokumenata: spomenuti međudržavni ugovor, programe realizacije ugovora i sporazume koje su sklapale pojedine umjetničke organizacije.

Prethodni period zamiranja suradnje ima negativne posljedice. U trenutku obnove veza nema stručnjaka za Jugoslaviju. Do kraja razdoblja ostat će kao trn u oku slučaj informbiroovaca koje jugoslavenska strana dosljedno bojkotira. O tome kako su najprije nesporazumi estetske naravi između poljske i jugoslavenske strane te poslije informbiroovski period pogodili književne veze, svjedoči statistika prevedenih djela književnosti naroda Jugoslavije od 1945. do 1958. koja se nalazi u fondu Saveza književnika Jugoslavije u Arhivu Jugoslavije. Taj popis nije potpun, premda daje opću sliku tendencija te ga zato vrijedi navesti. Abecednim su redoslijedom nabrojane države, imena autora i naslovi prevedenih djela. Prema tim podatcima, najviše se djela prevelo u Čehoslovačkoj (dakle na češkom i na slovačkom) – 59 knjiga, u Bugarskoj 22, u Mađarskoj 18, u Sovjetskom Savezu 18, u Rumunjskoj četiri, u Istočnoj Njemačkoj tri, u Poljskoj devet,494 te istodobno u zapadnim zemljama: u Italiji deset, u Austriji devet, u Francuskoj sedam, u Velikoj Britaniji četiri, u Njemačkoj tri, a u Švicarskoj dva.
Na početku se govori o Jugoslaviji kao o cjelini. Na taj način o Jugoslaviji pišu i jugoslavenski i poljski autori. Potkraj ovoga razdoblja, kad jačaju decentralističke snage u Jugoslaviji, češće se piše o razlikama između pojedinih naroda Jugoslavije i o problemima koje one izazivaju.
U ovome razdoblju vrlo snažnu ulogu imaju država i središnji uredi. Nastoji se planski razvijati jugoslavensko-poljske odnose. Surađuju izdavači, dolaze pisci, puno se prevodi. Jedan od najvažnijih događaja na području kulture i prevođenja jest postavljanje na scenu prve hrvatske, odnosno jugoslavenske drame poslije Drugoga svjetskog rata, komedije Marina Držića pod naslovom Dundo Maroje koja će postati drugo najizvođenije djelo hrvatske književnosti u Poljskoj u cijelom razdoblju. Književne veze obilježava konflikt koji je ostao tajna – o kojem nitko nije pisao, čak ni poslije pada komunizma – oko izbora pjesama za antologiju pjesništva Jugoslavenska lirika, izazvan političkom krizom prouzročenom novim programom Saveza komunista Jugoslavije.
U analiziranom razdoblju najviše se pisalo o Miroslavi Krleži, koji je najčešće prezentirani hrvatski pisac. U razdoblju od 1958. do 1961. svake je godine publika upoznavala jedno njegovo novo djelo. Roman Povratak Filipa Latinovicza izišao je 1958., Novo kazalište (Teatr Nowy) iz Łódźa 1959. postavilo na scenu predstavu Bank Glembay Ltd., prvo izdanje romana na Rubu pameti izašlo 1960., drugo 1977 (rijetka je pojava da se ponovno izdaje ili prevodi isto djelo, istoga autora, tako male književnosti kao što je hrvatska), a zbirka pripovijedaka pod naslovom „Cvrčak pod vodopadom” i druge pripovijetke objavljena je 1961. Međutim, od strane kritike, najbolje je recenzije dobio Desničin roman Proljeća Ivana Galeba.