U razdoblju druge Jugoslavije, osobito od polovine šezdesetih godina 20. stoljeća, nakon prihvaćanja Odluke o decentralizaciji kulturno-prosvjetne razmjene s inozemstvom, Hrvatska, za razliku od međuratnog razdoblja, ima dosad najbolje institucionalne uvjete za plasiranje svoje kulture u inozemstvu (na republičkoj razini programira, financira i ostvaruje veći dio suradnje, gotovo sve književne veze postaju domena aktivnosti pojedinih republika), a poljska kultura s velikom pozornošću prati književni i kulturni život u svim ideološki srodnim državama, razvijajući i financirajući osobit, vrlo institucionaliziran sustav suradnje s tim državama, što je zapravo ključni faktor u doba u kojem država vrši funkciju jedinog patrona. Ipak, status Jugoslavije nije isti kao drugih, prijateljskijih komunističkih zemalja. Jugoslavija je od 1948. do kraja komunizma bila enfant terrible Istočnog bloka, na njegovu rubu, njezin dio samo do 1948., vješto balansirajući između Istoka i Zapada. Uglavnom bila je to zemlja koja je svakako ljepše izgledala izvana nego iznutra. U cijelom razdoblju postoje načelno dvije faze: najprije su kulturne veze poprište Hladnog rata jer se i kroz međunarodne kulturne odnose želi pokazati i dokazati koji je sustav bolji, a od 70. godina, pogotovu nakon Helsinškog dogovora iz 1975. g. kulturne veze oslobađaju se eksplicitne političke funkcije, umjetnici dobivaju više slobode, više projekata, koji prije ne bi prošli zbog politike. Naravno da ne možemo očekivati potpunu depolitizaciju te sfere. Zapravo, fenomen popularnosti najpoznatijeg djela hrvatske kulture u Poljskoj, Brešanove Predstave Hamleta u selu Mrduša Donja (koju u 15-ak godina gleda u poljskim kazalištima više od 220 tisuća gledatelja, a da ne govorimo o milijunskoj publici televizijske verzije predstave, u režiji kultne redateljice Olge Lipińske), počiva na političkoj subverzivnosti teksta koji najveće uspjehe bilježi za vrijeme rasta Solidarnosti u drugoj polovini 70-ih i velike pobune poljskog društva protiv partije. Politički i društveni milje s jedne strane stvara određene, dotad najbolje mogućnosti djelovanja na području kulturnih veza, no s druge strane nosi sa sobom ograničenja, ponajprije političke prirode – u društvima u kojima komunističke partije drže monopol vlasti – koja utječu i na emisiju i, još snažnije, na percepciju hrvatske književnosti i kulture u Poljskoj. Hrvatska književnost sa svojih 55 prevedenih književnih djela, tiskanih u višetisućitim nakladama, koja daju reprezentativnu panoramu hrvatske književnosti (predstavljeni su autori poput Branka Belana, Mirka Božića, Vladana Desnice, Vjekoslava Kaleba, Miroslava Krleže, Ranka Marinkovića, Anđelke Martić, Slavka Mihalića, Slobodana Novaka, Vjenceslava Novaka, Vesne Parun, Ivana Slamnig, Milivoja Slavička, Petara Šegedina, Augusta Šenoe, Krsta Špoljara), prestaje biti nedostupna poljskom čitatelju. Razdoblje druge Jugoslavije teško je jednoznačno ocijeniti. Nesumnjivo prevladava u njemu politički momenat, to je vrijeme kad je sve bilo politički obojeno i jednobojno. Premda se hrvatska književnost i kultura mogu plasirati u inozemstvu pod svojim imenom, o toj suradnji odlučuje se na republičkoj razini, u čemu sudjeluju organizacije umjetnika, u Poljskoj ime hrvatska često zamjenjuje termin jugoslavenska koji, otežava afirmaciju hrvatske kulture kao posebnog dijela veće cjeline. U poljskoj javnosti postoji svijest o razlikama, ali ona ostaje u neku ruku u pozadini, u prvom planu, pak, nalazi se jugoslavenstvo. Slika Jugoslavije kao federacije bila je u poljskom društvu vrlo pozitivna. Homogenizirana Poljska, nekad višekulturna, višenacionalna, višekonfesionalna zemlja koja nestaje u komunizmu, ne pokazuje razumijevanje za emancipacijske težnje pojedinih naroda Jugoslavije. Poljacima je to lijepa zemlja u kojoj se dobro živi, iz koje se može putovati na Zapad (san svih poslijeratnih generacija koji odlično ilustrira oglas s početka 80-ih: zamijenit ću četverosobni stan u Varšavi za spavaću vreću u New Yorku – odgovor građana na komunističku propagandu koja je poslije uvođenja ratnog stanja 1981. najavila slanje spavaćih vreća u SAD nakon što je Washington uveo sankcije protiv Poljske za uvođenje ratnog stanja; primjera takvih odlazaka ima, osobito u Šleziji, na stotine tisuća, kad su ljudi odlazili u Njemačku ostavljajući sve što su imali). Za komunističku vlast, pak, raspad jedne komunističke zemlje činio bi opasan precedan koji bi mogao ugroziti njezinu poziciju.