Ulomak knjige Od ideološkoga do subverzivnoga prijevoda… (str. 47-53).

“Razvoj sociologije književnosti nastupa u 1970-im godinama. U to se doba mnogo pozornosti posvećivalo pitanjima prijma, čitalačke publike te recepcije – dakle posljednjoj karici u komunikacijskom procesu, koji se sastoji od slanja, prenošenja i primanja poruke. Donekle je instancija primatelja potisnula instanciju autora. Središnja faza u komunikaciji, prenošenje, nikad nije privukla tako veliku pažnju, a instancija posrednika još uvijek ostaje u sjeni i pošiljatelja i primatelja. Jedan od najvažnijih razloga tome čini se da je rubna pozicija posrednika između autora i čitatelja. Kao što ćemo vidjeti, posrednik zna preuzimati kompetencije i jednog i drugog. U slučaju prijevoda, posrednik je važniji nego u jednojezičnoj komunikacijskoj situaciji jer je posredovanje udvostručeno i često dolazi do sukoba interesa posredničkih instancija. Međutim, treba primijetiti da općenito u sve globalnijem svijetu, u kojem neposredni kontakt nije nužan i nije potreban, posrednici imaju sve važniju ulogu, sve više utječu na tekst i kontekst, u sve većoj mjeri oblikuju „završni proizvod”. Posrednik nije isključivo medij, nikako tehnička, neutralna instancija. Posjeduje svoj subjektivitet i posredničke aktivnosti
prilagođava vlastitim. U slučaju prijevoda, izbor provode prevoditelj te druge posredničke instancije. Čitatelju se pruža filtrirana i ograničena ponuda. Mogućnosti izbora lektire u slučaju čitatelja prijevoda znatno su manji nego u slučaju čitatelja originalne književnosti.

Viktor Žmegač, hrvatski germanist koji je surađivao s mnogim njemačkim sveučilištima, simpatizer frankfurtske škole, primjećuje da sociologiju zanimaju ponajprije proizvođač i čitatelj, ponekad posredničke instancije, a najmanje objekti književne komunikacije.46 Žmegač upozorava da sociologija književnosti ne može biti naivna i da povijest književnosti u znatnoj mjerpostaje povijest posredničkih institucija U Jugoslaviji je uloga tih institucija bila drukčija nego u Poljskoj, a da o položaju izdavača i njihovoj funkciji na Zapadu i ne govorimo. One su uživale veću slobodu i morale su uzimati u obzir u svojoj djelatnosti ekonomske čimbenike i princip isplativosti, dakle tržišni princip. Cenzura nije službeno postojala, no članovi temeljnih partijski organizacija pazili su kod izdavača i brinuli na to da ne izađe knjiga koja bi ugrozila interese države ili radničke klase. Jugoslavija je rado izdavala druge istočnoeuropske disidente, poput Czesława Miłosza, ali ta tolerantnost
i vanjski liberalizam nisu se odnosili na vlastite autore. Nike K. Pokorn, u
analizi cenzure naglašava intenciju stvaranja pozitivne slike o sebi – slike države koja je najliberalnija među svim socijalističkim zemljama, konstruirane i za zapadnog i za istočnog recipijenta. Pokorn o cenzuri piše: „Translators in all Socialist states, as in other totalitarian regimes, were subject to different forms of censorship, ranging from punitive, repressive or postcensorship to different forms of preventive or prior censorship, as well as to the self-censorship of the translator.” Pokorn nadalje primjećuje da se danas nekritički ponovno izdaju stari prijevodi. U tom kontekstu treba primijetiti da je poljska prijevodna književnost za vrijeme komunizma bila često nešto sasvim drugo (usp. više koncepciju rezervata, str. 54-58): mjesto spasa za neke pisce koji nisu mogli djelovati na drugi način, mjesto izražavanja subverzivnih sadržaja i veće slobode nego na drugim područjima društvenoga života. Loši prijevodi eliminirani su na prirodan način. Slovenska traduktologinja predlaže u svojoj monografiji termine Socialist translation i Post-socialist translation.
U međuknjiževnoj i međukulturnoj komunikaciji izvanknjiževni i izvankulturni čimbenici imaju puno veću ulogu nego u jednokulturnoj i jednojezičnoj komunikaciji. Njihovo poznavanje dozvoljava razumjeti prevodilačke izbore, strategije prevođenja, povijest recepcije prijevoda, kazališnih predstava, filmova, koncerata i izložbi. Bożena Tokarz u knjizi Susreti. Prostorvrijeme umjetničkog prijevoda poistovjećuje kontekst s procesom komunikacije: „Tekst živi u kontekstu, dakle u komunikacijskom procesu” i ustvrđuje da se „istraživanja prijevoda čine nemoguća izvan komunikacijskoga sistema, također izvan izvanknjiževne komunikacije”.

Hans Norbert Fügen, jedan od pobornika sistemske teorije, u članku Putevi sociologije književnosti konstatira da se u osnovi svih pravaca suvremene sociologije književnosti nalaze tvrdnje da, kao prvo, pojedini dijelovi određenoga društvenog sistema ovise jedan o drugom, kao drugo, da su pisci dio toga sistema, te, kao treće, da njihovi iskazi mogu biti razmatrani kao određene društvene aktivnosti. Prema istom autoru, predmet interesa sociologije književnosti međuljudska su ponašanja koja služe proizvodnji, prijenosu u tradiciji i širenju te recepciji fikcionalne pismenosti te njezina sadržaja. Tu funkciju preuzima na sebe sistem književnih institucija. Analogno, Robert Escarpit razumije književnost kao aparat koji se sastoji od proizvodnje, tržišta i konzumacije. Escarpit smatra da je književni proizvod rezultat niza izbora različitih filtara: društvenih, ekonomskih, kulturnih.

Tročlana shema komunikacijskoga čina, pošiljatelj–poruka–primatelj, najjednostavnija je forma komunikacije, tipična za zajednice koje se nalaze u bliskom kontaktu (u neposrednom kontaktu posrednička instancija nestaje) te za jednojezične zajednice. S razvojem civilizacije i tehnologije svi elementi komunikacijske sheme puno su kompliciraniji i umnogostručeni (također poruka, kontekst, kôd i kontakt). Janusz Lalewicz zaključuje da funkcionalne veze elemenata komunikacije stvaraju „pogrešnu sliku istraživanoga fenomena i vode do postavljanja krivih problema”, a komunikacijski čin, pogotovo u književnoj komunikaciji, komplicirana je struktura osoba, uloga i institucija međusobno povezanih „na drugi način i relacijama drukčijega tipa nego u dijalogu”.

Komunikacijski se proces u književnosti sastoji od triju dijelova – pisanja,
prenošenja i čitanja. U ovom procesu sudjeluju tri subjekta: pošiljatelj, posrednik i primatelj. Janusz Lalewicz, autor monografije Jezična komunikacija i književnost, inspiriran knjigom Roberta Escarpita Revolucija knjige, skreće pozornost na znatno veće značenje posredničkih instancija u eri tiska nego kad su knjige kružile u rukopisu (sljedeća revolucija u tom kontekstu događa se s početkom digitalne ere). Tvrdi da je pisac stvaratelj teksta, ali da je pošiljatelj izdavač knjige u okviru kojega funkcioniraju tiskara i uredništvo, pretvarajući dostavljen rukopis u knjigu. Lalewicz definira književnu komunikaciju kao „stanovit mrežni sustav s pomoću kojega dolazi do, kao prvo, distribucije same književnosti i, kao drugo, prenošenja i kruženja književnoga mišljenja i drugih poruka povezanih s književnošću”.

U Narodnoj Poljskoj cijela je mreža distribucije monopolizirana i ostaje u rukama institucija kojima upravlja i koje kontrolira vlast, dakle država kao jedini patron. Zato ne možemo izdavače tretirati kao samostalne institucije u književnom polju. Od polovice 1970-ih u Poljskoj se razvija alternativna mreža komunikacije u obliku samizdata, dakle alternativna institucija (izdaje tisak i knjige). Ovaj zaseban svijet nije predmet istraživanja, premda se i u njemu pojavljuju publikacije o Jugoslaviji. Magdalena Petryńska, prevoditeljica i urednica, u intervjuu za Gazetu Wyborczu sjeća se toga vremena i govori o svojoj suradnji s podzemnim časopisima (Tygodnik Mazowsze, Kultura Niezależna, Obóz, Krytyka), za koje je pisala članke o Jugoslaviji.

Kategorija posrednika pojavljuje se u nekoliko radova, ali nije napravila takvu karijeru kao kategorija primatelja. Uvodi ga između ostalog Janusz  Sławiński u eseju o književnoj kritici. U njegovim je koncepcijama književni kritičar posrednik između pošiljatelja i primatelja, osoba koja se približava ili piscu ili čitatelju – on je između. „Radi” ili za pošiljatelja ili za primatelja. Kako u kontekstu prijevoda izvornoga autora zapravo i nema, kritičar je slobodniji i autonomniji. U nekom smislu zauzima mjesto autora koji se najčešće ne može javiti i odgovoriti mu. Kritičar prijevoda govori i ne računa na prisutnost autora i moguću repliku na svoju kritiku (usp. više: str. 62-66).
Manfred Naumann, istočnonjemački romanist, jedan od predstavnika istraživanja posvećenih recepciji razvijanih u Istočnoj Njemačkoj, u procesu čimbenici kontrole, kad je riječ o izboru teksta i autora, jači, no kad je u pitanju sam čin stvaranja, blaži. U prijevodu se može puno više kazati o tabuiziranim temama i problemima nego u originalnom stvaralaštvu. Zato je uloga posrednika ključna. O njegovu umijeću pregovaranja puno ovisi.
Jedan od važnijih istraživača u obrađivanom razdoblju – Stefan Żółkiewski, u knjizi posvećenoj kulturnoj politici, u potpoglavlju naslovljenom Kulturna politika, ili pošiljatelj u širokom smislu, razlikuje dvije vrste pošiljatelja, od kojih je posebno zanimljiv pošiljatelj u širem smislu, kojega Żółkiewski shvaća kao institucionalnu cjelinu društvene kontrole koja posreduje generiranje književnoga komunikacijskog procesa, kontrole koja se uvijek ostvarivala posredništvom institucija. Opisivani model ima univerzalan karakter i podliježe povijesnim mijenama. Mehanizmi kontrole, uključujući cenzuru, za Żółkiewskog su prirodna pojava, kao element semiotičkoga sistema: „Riječ je o tome da
kontrola treba osigurati komunikaciju, regulirajući trajnost i promjene semiotičkih sistema i da jednostavno ne blokira optjecaj informacija – da ga ne blokira u sukobu s razvojnim tendencijama u društvu”.
Pozivajući se na Żółkiewskog, u sličnom tonu je o posrednicima pisao Janusz Maciejewski, konstatirajući da je pošiljatelj ne samo autor nego i onaj koji u obično institucionaliziranom obliku prenosi komunicirani sadržaj, materijalno ga dostavlja i posjeduje mogućnosti semiotičkih modifikacija toga sadržaja. Maciejewski razlikuje pošiljatelja autora i pošiljatelja posrednika. U prenošenju poruke sudjeluju tri subjekta: stvaratelj (slanje) – posredničke instancije (prenošenje) – recipijent (recepcija). I premda poistovjećuje posrednika s pošiljateljem, on u njegovoj koncepciji ipak zadržava vlastiti subjektivitet. Maciejewski detaljno opisuje posredničke instancije, u koje ubraja šest vrsta institucija:
“• institucije povezane sa zapisivanjem i tehničkim sredstvima prijenosa književnih djela – izdavači, književni tisak, radio, televizija, kazalište, kinematografska industrija;
• institucije distribucije književnosti – knjižare, knjižnice, čitateljski klubovi, recitatorske večeri, autorske večeri;
• institucije mecenatstva – državni i individualni mecenati, društva, institucije, država;

• različite forme cenzure – formalna i neformalna;
• institucije koje oblikuju mišljenje – književna kritika, književni saloni i kavane, diskusijski klubovi i sl. (važna se uloga pripisuje književnim salonima i kavanama koji su neformalnoga karaktera; formalni su pak ponajprije stvaralački savezi, te u manjoj mjeri diskusijski klubovi i književne grupacije);
• organizacije sudionika književnoga života, primjerice društava pisaca. Maciejewski također piše o trima funkcijama posredničkih instancija: posredničkoj, posredničko-ograničavajućoj i posredničko-hijerarhijskoj.” Djelatnost cijeloga sustava posredničkih instancija svodi se na upravljanje književnom komunikacijom: “Aktivnost pojedinih institucija ili njihovih grupa u odnosu na glavne partnere književne komunikacije očituje se različito. Zasniva se na inspiriranju i na obeshrabrivanju, na uvjeravanju, ali i na zabranama, na pokušajima da se spriječi optjecaj nekih vrijednosti, svjetonazora ili djela”.
U posredničke instancije možemo djelomično ubrojiti paratekstove. Gérard Genette razlikuje nekoliko vrsta paratekstova. Iz točke gledišta posrednika važno je razlikovanje paratekstova autora i paratekstova drugih osoba. Dakle paratekstovi koji obavljaju posredničku funkciju bili bi oni drugi. Doduše, autor može također sudjelovati u posredovanju ali je istovjetan s pošiljateljem. Uz to, u prijevodnoj književnosti autor originalnoga djela puno je rjeđe prisutan u ciljnoj kulturi nego u izvornoj. Iva Grgić Maroević u knjizi Politike prevođenja naglašava ulogu tekstova koji prate knjiženo djelo: „peritekstovi, u ovdje proučavanom materijalu najčešće predgovori, ali djelomično i pogovori, bilješke, glose, također imaju važnu ulogu u razumijevanju povijesnog tijeka koji nas zanima, te također zaslužuju ono što je američka ‚Nova kritika’ nazivala close reading. Često su upravo predgovori i pogovori prijevodima bili usko povezani s nacionalnim političkim aspiracijama, a oni danas mogu, kao što je formulirala Sherry Simon, služiti‚ kao alati u analizi konstruiranog subjekta prijevoda u njegovim različitim povijesnim oblicima’. (Simon 1990: 110)