Početak novijih hrvatsko-poljskih kulturnih i književnih veza. Kobna folklorizacija hrvatske kulturne i književne baštine

Kulturne veze u današnjem smislu počinju u 19. stoljeću, u razdoblju romantizma, kad se slavenske kulture formatiraju i formiraju kao nacionalne te počinju upoznavati kroz prijevod (simptomatično, nerijetko posredništvom većeg, moćnijeg, etabliranijeg jezika; ponajprije njemački jezik igra tu ulogu), kad jedna drugu počnu tumačiti, interpretirati, doživljavati na svom materinskom jeziku u sve više jednojezičnim zajednicama. Koliko znamo, prvi književni prijevod književnog djela na hrvatskome jeziku pojavljuje se u prvom desetljeću 19. stoljeća; to je ulomak Kačićeva Razgovora ugodnog naroda slovinskoga. Svi prvijenci objavljivani su u časopisima i almanasima. Prva je knjiga prijevoda izašla u Poznańu tek 1861. kao izbor iz pjesništva ilirizma (Kukuljevićeve Slavjanke te pjesme Mihanovića, Vraza, Draškovića i drugih). Gundulićev Osman privukao je pozornost poljskih slavista vrlo rano. Navodno je u rukopisu prijevod cijelog djela, koji je potpisao Karol Brzozowski, čitao i odobrio Mickiewicz, no, nažalost, taj je prijevod potpuno izgorio u požaru u Dresdenu 1849. Prevedena je i objavljena, preko češkog, i Mažuranićeva Smrt Smail-age Čengića koja je doživjela četiri izdanja. Nije dovoljno istraženo i naglašavano u poljskoj znanosti kakvo je bilo stanje u pojedinim okupacijskim zonama, ruskoj, austrijskoj i njemačkoj. Poljaci u 19. stoljeću žive u trima različitim državama s različitim književnim i kulturnim životom te institucijama, a četvrta je zajednica dijaspora (Velika emigracija). Nipošto nije moguće tretirati poljski kulturni život kao neku cjelinu, što je često praksa. Međutim, nije pisana književnost u prvome planu poljske recepcije hrvatske književnosti i kulture u ovome razdoblju. Ovo je razdoblje iznimno važno i kobno za sljedeća jer kao jednu od najvećih vrijednosti književnosti Hrvata i Srba plasira usmenu književnost i kulturu koja dugi niz godina zasjenjuje pisanu književnost i druge vrste umjetnosti. Romantičarska fascinacija folklorom, koju dijeli i širi „guru“ romantizma, Mickiewicz, usmjerava poljsku recepciju južnoslavenskih kultura pojednostavljujući njihovu sliku – kao teritorija koji je stoljećima bio pod osmanskom okupacijom i koji je u tim uvjetima razvio jedinstvenu usmenu književnost, marginalizirajući proporcionalno malenu ali po značenju nerazmjerno značajniju pisanu i urbanu tradiciju hrvatskih prostora. U poljskoj percepciji Hrvatska postaje domovinom čobana, seljaka i pastira; mnogi su hrvatsku kulturu često poistovjećivali s niskom kulturom, jer se visoku pripisivalo stranom, uvoznom elementu i utjecaju, često od hrvatskih primjera pisane kulture praveći kopiju zapadnih uzora. Folklor je, naravno, sustavni dio svake kulture i bez njega nije moguće zamisliti nacionalni i kulturni identitet, ali uloga folklora nije svagdje jednako važna i teško je samo na njemu izgraditi modernu naciju i identitet što su najbolje znali predstavnici hrvatskog narodnog preporoda, i što se lijepo i uzorno očituje u njihovu projektu gradnje vlastite tradicije i modela književnosti, u koji ulazi podjednako pisana i usmena književnost što ilustrira Mažuranićev književni idiom. No od tih dvaju elemenata u stranoj percepciji našao se isključivo onaj drugi, u skladu s romantičarskim stajalištem da upravo folklor na najbolji mogući način izražava duh naroda i njegovu povijesnu sudbinu. Ovaj je faktor čak presudniji od panslavističkih strujanja i pokušaja sjedinjavanja Slavena, romantičarskog osjećaja pripadnosti slavenskoj zajednici, naglašavanja sličnosti, utopijskih pokušaja stvaranja većih cjelina. U Poljskoj, naime, nikad nije vladao stav da postoji jedan južnoslavenski/jugoslavenski entitet. Uvijek je postojala svijest o civilizacijskim, kulturnim i konfesionalnim razlikama, osim kratka perioda nakon rezolucije Informbiroa, kad je Jugoslavija postala smrtni neprijatelj svih saveznika i podanika Staljina i Moskve, i kad se u antijugoslavensku propagandnu retoriku – koja se obilno služila razvijenim ratnim diskurzom (Jugoslavija odjednom postaje zemlja u kojoj cvjeta fašizam) – trpalo sve narode Jugoslavije praveći od njih jednu neprijateljsku cjelinu, u crnoj slici brata-izdajnika, lišenoj ikakvih nijansi i razlika.